Aleksandra Poter - Zbogom nije kraj (+ Mudrovanje o prvoj knjizi :)

Obično kad me pitaju koja je prva knjiga koju sam pročitala, ona zbog koje se rodila ovolika ljubav prema istim,  odgovorim da je to Dečaci Pavlove ulice, zato što je to knjiga koja nije ulazila u školsku lektiru (bar ne kada sam ja išla u osnovnu školu) a koja je bila u kompletu lektira koji sam ja nasledila od moje sestre od tetke. U to vreme, ja lektiru nisam smatrala knjigom, već obavezov, kada sam sazrela I duboko zaplivala u književničke vode, shvatila sam da su lektire najbolje knjige koje sam ikad pročitala – klasici koji su besmrtni I vredni. Posle toga su sledile knjige Čarli i fabrika čokolade, Matilda, Ispovesti jedne loše ribe, Srce (pa sam zavolela da čitam dnevnike), Dnevnik Nika Tvipsa, Tebi, moja Dolores (pa se rodila ljubav prema ratnoj književnosti)... Međutim, prva moja knjiga, samo moja, koju sam dobila od mame (ako ne računam Na Drini ćuprija koju neko nije vratio u biblioteku, da, do tada moja kuća nije posedovala ama baš ni jednu knjigu), koja je ušla u moj dom je Pazi šta želiš Aleksandr Poter. Znaš šta je zanimljivo? Tu knjigu sam dala jednoj curi i nije mi je nikad vratila (koliko sam samo knjiga izgubila na taj način). Da se vratim na Aleksandru, kao što rekoh, moja prava knjiga, pročitala sam je u jednom dahu, svidela mi se, i zatim sam odmah kupila i Moj gospodin savršeni i Ko je ta devojka, kasnije I Nisi onaj koga želim, kupila sam ja i U potrazi za Romeom, ali je i ta knjiga izgubljena. Moram da priznam da su mi od tih pet veoma drge: Pazi šta želiš, Koj je ta devojka i Nisi onaj koga želim, uz njih sam najviše uživala. Što se tiče knjige Moj gospodin savršeni, mislim da će mi biti zanimljivija kada jednog dana pročitam Gordost i predrasude. Međutim U potrzi za Romeom je pravo razočaranje, prosto nisam mogla da je progutam i da je pročitam do kraja. Mislim da je to prva knjiga koja izlazi kod nas od nje, a da nije koncipirana u prvom licu, što je meni veoma zasmetalo, jednostavno nisam mogla da doživim likove kako je to bilo do tada sa njenim knjigama. Nisam mogla da plovi lagano kroz stranice, kao da je pisala potpuno nek druga osoba. I u tom trenutku sam zapostavila sve njene knjige. Do pre neki dan…
Pre neki dan, kada sam 'obilazila' moju elektronsku biblioteku naletela sam i na njeno ime. Rekoh da vidim o čemu je reč, otvorim prvu knjigu, vidim nije boasnski ni hrvatski već srpski (većina knjiga koje posedujem sun a tim jezicima što ponekad ume das meta). Pisana u prvom licu. Divno. I tako sam započela da čitam, posle skoro pet godina, književnicu sa kojom je začela moja biblioteka.

Aleksandra Poter
Aleksandra je engleska književnica rođena 1980, diplomirala je englesku književnost. Pisala je za velike magazine – Vog, Kosmopoliten, El. Godine 1999. poslal je rukopis svog prvog romana na više izdavačkih kuća i sve su prihvatile da ga izdaju. Veoma je popularna među devojkama i mladim ženama, kako u Engleskoj, tako i u čitavom svetu. Njene romane kod nas izdaje Vulkan, a za one koji ne mogu da ih priušte mogu se uz malo truda pronaći i u elektronskom izdanju. Kod nas su za sada objavljeni sledeći romani:
Moj gospodin savršeni
Pazi šta želiš
Ko je ta devojka
Nisi onaj koga želim
Da li smo se nekad sreli
U potrazi za Romeom
Luda ljubav
Zbogom nije kraj
Detektiv za ljubav

Svi romani su ljubavne komedije, lagani, jednostavni, duhovit, sa pomalo naučne fantastike, za uživanje i opuštanje uz puno smeha. Svaka devojka se može pronaći u nekoj od njenih junakinja, ako mislite da ste se nekad izblamirale, tek da vidite šta se njenim junaknjama dešava, ako ste imale problem sa raskidom, možda naučite kako da ga rešite. Toplo preporučujem (skoro) sve njene knjige. Ne očekujte ko zna kakav kvalitet I poetičnost, ovo su prosto one knjige za odmaranje, uživanje I smejanje, dok traje čitanje, posle se, uglavnom, sve zaboravi. 

Zbogom nije kraj

Raskid? Seb je ostavi Tes pre dva meseca, nedelju I tri dana. I ona sada sedi u svojoj kancelariji u oči dečeka Nove godine. Svi smo mi sedeli ispred ekrana koji prikazuje početnu stranu Fejsbuka I uzdisali gledajući slike ljubavnih parova, upravo ona to radi. Posle laganog uvoda I opisa kako je došlo do raskida I kako živi sa cimerkom po imenu Fiona, sa kojom odlazi na novogodišnju žurku, shvatiši da tamo nema šta da traži, vraća se u svoj stan da dočeka Novu godinu preturajući po kutiji predmeta koje je podesećju na bivšeg momka. Na televiziji pričaju o novogodišnjim običajima, I tako ona čuje da postoi običaj gde treba da se napiše na papir sve što želiš da zaboraviš ili da izbrišeš iz života, ružnu naviku, osobu, događaj ili izabereš neki predmet koji te podseća na nešto I to sve baciš u vatru, a onda, dok to gori, treba da se zamisli želja koja će se ispuniti u Novoj godini. Naravno, ona baca kutiju u vatru I poželi da nikada nije upoznala svog bivšeg momka. Tog trenutka počinje magija.
Naime, uz malo čarolije, kako to biva kada je reč o Aleksandrinim romanima, svi zaboravljaju da je Tes bila u vezi sa Sabom, ona ga ponovo sreće, on je se ne seća, svi su zaboravili na njihovu vezu, svi dokazi se gube, sem njenog dnevnika koji je vodila za vreme veze sa njim I njenog sećanja. Da li će ona, sada, kada ima drugu šansu da započne vezu sa Sebom I kada zna gde je grešila da to I ispravi?
Tes kao I većina junakinja ljubavnih komedija je lakomislena, trapava, naivna, brbljiva, nepromišljena, skolna blamiranju.
Fiona živi dva života, jedan za javnost gde je novinarka koja vodi savršeno zdrav život, I onaj privatni koji je sušta suprotnost onom prvom. Stalno trči za ONIM devojkama, koje se opet javljaju u svakoj knjizi ovakvog tipa, bogate, uobražene, modern, prelepe, uzdignute….
Što se tiče Seba, ama baš nije dobro predstavljen tako da ne znam šta bih rekla o mnjemu.
Kao što naposah, njen stil je lagan I lepršav. Ona piše u prvom licu, o sadašnjem trenutku, jasno I duhovito. Čita se u jednom dahu isto tako se I zaboravi. 

Izdavač: Vulkan, ali se može naći I elektronsko izdanje;
Žanr: Ljubavna komedija; čiklit;
Broj strana: 328;
Ocena (od 1 do 5): 3;
Šta sam naučila: Ne treba se pretvarati ni zbog koga.

Zanimljivosti o piscima 5


Kada je reč o debelim knjigama, većina ljudi pomisli na Tolstojev Rat i mir. Upravo je tu knjigu njegova žena prepisivala (rukom) 7 puta.

Šekspir ima samo nekoliko godina školovanja. On se još i rodioi i umro na isti dan ( 23. aprila).

Selindžer je o tome kako je doživeo Drugi svetski rat rekao ,,Nikad se iz nozdrava neću osloboditi mirisa spaljenih ljudskih tela.'' On se posle 1965. povukao iz javnog života, a one koji su probali da mu priđu jurio je puškom.

Neki tvrde da je Bajron za jednu godinu provedenu u Veneciji promenio ok 250 žena.



Kada je Stendal preminuo pronašli su jedan kovčeg pun ispisanih paipra neuredno nabacanih, pošto nisu znali šta će sa njim poslali su je u njegovo rodno mesto u arhivno biblioteku gde je godinama stajala u nekom uglu. Kasnije je jedan studnet pronašao i utvrdio da su prapiri ispisani lepim stilom, sredio ih je i utvrđeno je da je tu, između ostalog, i rkuopis Crveno i cerno.

Molijer je umro dok je na sceni igrao bolesnika koji umire u svojoj drami Uobraženi bolesnik.

Krleža i njegova žena Bela nikad nisu prešli na ti, do kraja života su jedan drugom persirali.

Bodler se farbao u zeleno i bio je opsednut ženskim stopalima.

Pravo ime Marka Tvena je Samjuel Klemens. Kada je kao mali učio za brodskog krmanoša, pa mu je učitelj stalno govorio 'mark twain' (zapiši dva) što se njemu veoma dopalo i odlučio je da baš to uzme kao svoj pesudonim.

20 000 milja pod morem se ne odnosi na dubinu mora već na pređeni put ispod mora.

Agata Kristi je imala takvu bolest da nije mogla da piše svojom rukom, tako da je sva svoja dela morala da diktira nekom. U toku Prvog svetskog rata radila je kao bolničarka, znanje koje je stekla tom prilikom, a posebno ono o otrovima, veoma joj je pomoglo pri stvaranju dela.



Meša Selimović na indirektan načinu u svom delu Derviš i smrt piše o svom bratu. Na taj način je hteo da kaže o onome što se zaista dogodilo za vreme Drugog svetskog rata. Naime, Meša i njegov brat su se borili sa Partizanima, jednom prilikom je njegov brat ukrao neki krevet da bi svojoj ženi koja je bila pred sam porođaj bilo udobno, zbog toga je osuđen na smrt, a Meša se tom prilikom nije pobunio. 

Zanimljivosti o piscima 4


Sigurno ste viđali na raznim filmovima i crtaćima policu prepunu knjiga, ali zapravo iza nje se kriju tajana vrata, upravo takvu jednu prostoriju je imao Dikens, pord toga njegov hobi je bio hipnoza, pa je na taj način i pokušavao da izleči svoju ženu od insomnije. Ona je svakog dana pisao najmanje 4000 reči.


Evelin Vauh je pokušao da se ubije davljenjem, ali je odustao jer ga je pecnula meduza.

Ivo Andrić je insistirao da dok prima Nobelovu nagradu bude puštena kompozicija Marš na Drinu.

Porodica Luisa Kerola je spalila sve njegove dnevnike jer su, izgleda, hteli nešto krupno da sakriju iz njegovog života. Neki smatraju da je on Džek Trbosek i da je upravo o tome pisao u svojim dnevnicima. On je bio, inače, sklon fotografisanju nagih devojčica (da podsetim, bio je dečiji pisac).


Puškinov deda bio je Etijopljanin, koga je u Craigradu kupio srpski grof Sava  Vladisavljević.

Deda Franca Kafke je bio kasapin, Kafka je bio vagetarijanac.

Andesren se plašio da će ga živog sahraniti zato je u džepu nosi cedulju na koju je pisalo ,,Samo se čini da sam mrtav''.


Svi ljubitelji knjiga sanjaju o tome da imaju veliku biblioteku, kolika li je bila Džejmsa Frejzera kada je morao da se iseli iz stana jer je pod počeo da popušta zbog težine knjiga.

Pravo ime Branka Radičevića je Aleksej.

Volt Vitmen je donirao svoj mozak u medicinske svrhe, međutim, jedan medicinar ga je slčajno bacio u smeće.


Remarkov rukopis za roman Na zapadu ništa novo bio je odbijen čak 14 put, niko nije hteo da ga izda. Međutim, kada je konačno ugledao svetlost dana, raspordat je za 18 meseci u tri i po miliona primeraka.

Saramago je bio mašinbravar.


Da li je Hemivej imao sreće u životu? On je, naime, preživeo četiri saobraćajne nesreće i dve avionske, bio je otporan i na više teških bolesti, pobedio je malariju, dijabetes, rak kože i hepatitis. Međutim, život je okončao tako što se ubio svojom omiljenom puškom.  On je kao dečak prošao kroz neku vrstu pakla jer ga je majka oblačila kao devojčicu, razlog tome je bio što je htela da ima dve ćerke bliznakinje, a imala je samo devojčicu stariju od Hemigveja 18 meseci. 

Sestre Bronte

Sestre Bronte su za sobom ostavile dela koja posle čitava dva veka od njihovog objavljivanja i dalje žive i zrače podjednako istom svetlošću kao i prvog trena.


Trenutno posedujem tri njihove knjige i veoma dugu tragam za preostale dve iz ove kolekcije. Nekako, kada vidim i dodirnem ova izdanja uživam još više, stari papir i miris hartije upotpunjavaju doživljaj.

Šarlot Bronte (21. april 1816, Toronto - 31. mart 1855, Havort) - Dela: Džejn Ejr, Širli, Vilet
Emili Bronte (30. jul 1818, Toronto - 18. decembar 1848, Havort) - Dela: Orkanski visovi
En Bronte (17. januar1820, Toronto - 28. maj 1849, Havort) - Dela: Agnes Grej, Stanarka napuštenog zamka

Šarlot Bronte

Emili Bronte

En Bronte

Kao što možemo da vidimo po godinama rođenja i smrti sve sestre Bronte živele su veom kratko, njihov život je obeležen oskudicom i porodičnim tragedijama. 
Živele su u Havortu (Engleska), njihov otac, Patrik Bronte, bio je sveštenik. Njihova majka se zvala Marija. Imali su šestoro dece. Iz Toronta se sele u Havort, malo, siromašno, pusto mesto, gde vladaju razne bolesti. Tako da je Marija odmah po dolasku preminula. Brigu o deci preuzima njena sestra Elizabet. Patrik 1824. šalje svoje četiri ćerke u internat gde vladaju užasni uslovi (deo atmosferem Šarlot prikazuje u romanu Džejn Ejr kad je opisivan Lovud). Kasnije, zbog uslova kojim su bile izložene, njegove dve kćeri, najstarija Marija (tada je imala svega 12 godina) i godinu dana mlađa Elizabeta, umiru. Internat je ostavio jake posledice i na Šarlot, uticao je na njeno zdravlje ali I psihičko stanje.
Internat u kojem su se školovale

Neki kažu da je za bujnu maštu ove četiri sestre zaslužna njihova sluškinja koja im je pričala priče o duhovima, ali I očeva bibliteka. Smišljale su priče o izmišljenim zemljama.  Šarlot je radila kao učiteljica, a En kao guvernanta (En svoje iskustvo prenosi u romanu Agnes Grej). Pošto tu nisu imale dorbre uslove, Šarlot i Emili, 1842. odlaze u Brisel (Brisle je inspiracija za Vilet) da bi se školovale. Šarlot je pre puta bila zaprošena od strane očevog prijatelje, ali ona odbija jer želi da se uda iz ljubavi. U školi se zaljubljuje u profesora Ežea, ali ova ljubav je neuzvraćena. Vraćaju se kući zbog smrti svoje tetke. Šarlot se vraća po drugi put u Brisel, ali ne ostaje dugo zbog teških uslova.
Otac počije da gubi vid. Ali problemi prate i brata Branvela, koji je pored toga što je bio dobar pesnik bio još bolji slikar, međutim upuštio se u vezu sa ženom svoga poslodavca tako da gubi mesto učitelja i odaje se alkoholu. 
Godine 1846. izlaze zbirke njihovih pesama, ali pod muškim imenima Karer, Elis i Ekton Bel. Sledeće godine izlaze njihovi prvi romani - Džejn Ejr, Orkanski visovi i Agnes Grej, da bi En, već 1848. izdala Stanarku napuštenog zamka. Knjige su odmah veoma dobro prihvaćene. Iste te godine umire im brat, ali i Emili, naredne godine umire i En, obe od tuberkuloze.  Šarlot je živela malo duže i za to vreme objavila još Širli i Vilet, ali ovog puta pod svojim pravim imenom. Odbija još jednu bračnu ponudu, da bi ipak prihvatila treću za Artura Nikolsoma, ali je posle samo devet meseci braka preminula je i to u toku trudnoće. 

Naslovna strana prvog izdanja Džej Ejr

Patrik je nadživeo svu svoju decu i umro u svojoj dubokoj starosti. 

Kao i većina velikih pisaca i sestre Bronten su imale veoma tragičnu sudbinu, ostavile su mali broj dela, ali veoma vredan. Iako su pisale u isto vreme svako njihovo delo je posebno i ima svoj jedinstveni stil. Svaka ima osobit način na koji prikazuje likove i ističe njihove osobine. Šarlotina dela su puna emocija. En je ironična i realstična. A Emili, ona je napisala jednu od najpoznatijih ljubavnih priča na svetu - Orkanske visove. Sve su one pisale o stvarima o kojima ne bi smele, njihove junakinje su bile znatno slobodnije nego što je to bilo dozvoljeno za to vreme. 

Kuća u kojoj su živele sestre Bronte, danas muzej

Unutrašnjost kuće

Spomenik koji prikazuje sestre Bronte

Po njihovima knjigam snimljeni su brojni filmovi i serije.

Scena iz filma Džejn Ejr

Scena uz filma Orkanski visovi

Moje knjige

Ja sam do sada pročitala Džejn Ejr (utiske vidite ovde), a trenutno čitam Vilet.

I za kraj neka izdanja (naravno, ne sa naših prostora) njihovih knjiga.


Beli oleander - Dženet Fič, citati

Pre skoro dve godine pročitala sam knjigu Beli oleander. Posvetila sam joj jedan post (možete ga videti ovde), međutim, tom prilikom nisam podelila citate. Sada, kada imam koji trenutak vše slobodnog vremena rekoh da ih podelim jer su zaista dobri, vredi ih pročitati.
Dodala bih još i to da knjigu još uvek nisam pronašla, da imam samo elektronsko izdanje, film sam posle toga gledala još par puta i uvek na mene ostavi snažan utisak i nikad ne dosadi. 
Ovo je knjiga koju vredi pročitati ili barem treba pogledati film.



U mržnji uživam više nego u bilo kojoj ljubavi. Ljubav je mušičava.

Sasvim je prirodna želja de se uništi ono što se nikad ne može imati.

Da li sam ja večiti baksuz, komad svemirskog otpada izbačen iz svemirske kapsule?

Ako biti zao znači biti motivisan samim sobom, biti centar sopstenog sveta, živeti po sopstvenim pravilima, onda je svaki umetnik, svaki mislilac, svaki originalni um zao.

Život uvek treba da bude ovakva, slažeš li se? Kao sporo uživanje u dobrom obroku. Nažalost većina ljudi nema talenat za to. Čim nešto započnu odmah žele to da okončaju kako bi počeki nešto novo. 

Dok sam šetala po kraju shvatila sam da u svakoj kući može postojati zasebna stvarnost. U jednom jedinom bloku mogli bi se naći predeset svetova. Niko, zapravo, zaista ne zna šta se zbiva iza susednih vrata.

Dušo, tako to biava kad se zaljubiš, prisustvuješ elementarnoj nepogodi.


Čovek može sve da podnese. Bol koji ne možemo da podnesemo potpuno će nas ubiti.

Moja majka bi rekla da je prospast sveta ako izgubiš samopoštovanje.

Beleži. Pamti sve, svaku uvredu, svaku suzu. Istetoviraj sve na unutrašnju snagu uma. U životu je suštinski važno poznavati otrove. Rekla sam ti - niko ne postaje umetnik samo ako ne mora.

Zamorna. Zahtevna. Ljubav te koristi. Predomišlja se.

Postoje zločini suviše suptilni da bi im se moglo suditi.

Suviše si nostalgična, želiš da te pamćenje osigura, da te uteši. Prošlost je dosadna. Važna je samo ličnost, i ta ta ličnost stvara od onog što je naučila.  Mašta koristi šta joj treba, a ostalo odbacuje - ti pak želiš da podigneš muzej. 



Usamljenost je ljudska priroda. Gaji je. Što te više razjeda iznutra, to tvoja duša ima više prostora za rast. Nikad ne očekuj da ćeš prerasti usamljenost. Ne nadaj se da ćeš naći ljude koji će te razumeti, osobe koje će ispuniti taj prostor. Intelignentna, osetljiva osoba je izuzetak. Ako očekuješ da nađeš ljude koji će te razumeti, postaćeš razočarana i ubilački nastrojena. Ne možeš postići ništa više do da razumeš sebe, spoznaš šta želiš i da ne dopustiš stoci da ti stane na put.



Šte će vam lepota kao ne umete da je upotrebiti poput čekića ili ključa? Inače je to samo pojava koju će drugi koristiti, zavideti, prezirati... A tako mnogo devojaka govori: upotrebi mi, sanjaj me...

Žene uvek daju muškarcima prednost. Upravo zato je sve otišlo dođavola.

Šta je prošlost? Samo gomila prašnjavih novina u garaži nekog starca?

Ljubav. Izopštila bih tu reč iz rečnika. Kakava nepreciznost. Ljubav, koja ljubav, kakva ljubav? Sentiment, fantazija, čežnja, požuda? Opsesija, proždiruća potreba? Ljubav je priča za laku noć, plišani meda, omiljeni, bez jednog oka.


Nikada nije naučila osnovnu lekciju o uličarima: ako im pokažete bar malo pažnje, zalepiće se za vas kao čičak. 

Ljubav je ček koji se ne može falsifikovati, ljubav je naplata  koja kad - tad dospeva.



Uvek sam umela da razikujem droljavu istinu od elegantne klaži.

Ne okreći kkamenje ukoliko ne želiš da vidiš beličasta stvorenja koja žive pod njim.

Sitnice u knjigama

Sinoć sam počela da čitam knjigu Vilet i kada sam je konačno otvorila i osetila onaj stari debeli papir pod prstima i prašnjav miris koji potiče još iz 1973. počela sam da osećam neku spokojnost, nešto što me je nateralo da još više uživam u čitanju. Vidim da svako poglavlje ima naslov što me još više oduševilo. 
Zato sam i odlučila da napišem ovaj post o sitnicama koje idu uz knjigu i koje mogu, ali i ne moraju da utiču na doživljaj pri čitanju. 

Izdavač?

MIslim da se kod nas retko dešava da dva različita izdavača izdaju jednu istu knjigu, sem ako su u pitanju klasici. Ja nikada nism bila stroga kada je reč o tome, prosto umem da pogledam cenu, pa da uzmem jeftinije. Kada sam kupovala Velikog Gedsbija uzela sam Laguninu knjigu zato što je bila jeftinija od Vulkanove. Ona starija izdanja su verovatno kvalitetnija u svakom smislu, ali ih je teško naći, jedino negde gde se prodaju polovne knjige ili pak ako su ih kupili roditelji ili bake i deke. Ja uglavnom imam novije knjige jer moji nikad nisu čitala. Međutim, ono što je meni veoma drago da posedujeme jesu knjige sestre Bronte i to, na moju neopisivo veliku žalost, samo tri od pet koliko ih je bilo u kolekciji. Ja sam ih ukrala od mog dečka jer on ima dosta starih knjiga koje niko nikad nije otvorio, a sa druge strane neće da mi ih da jer... ma ne razumem ga nikako. Nema veze... Dakle, imam tri, dve su izgubljene ko zna gde ili su njegovi jednostavno založili šporet sa njima. 
Skrenuh ja sa teme i raspisah se. Sve u svemu, volim stara izdanja, stare knjige, osećaj je lepiši kada se čita iz njih. 



Naslovna strana?

Nekad su knjige imale ispisan samo naslov na korici sad su tu raznoraze slike, ukrasi, fontovi... Ja stalno spominjem da sam samo jednom birala knjigu po naslovnoj strani (O ludilu i lekovima, samo zbog Venecije), ali gotovo da nikad ne biram po tome. Može ona da me privuče i da ja pogledam knjigu, ali ako shvatim da mi se ta knjiga neće dopasti zbog njenog sadražaja ma i da je poslednja na svetu neću da je kupim zbog slike na naslovnoj strane. Ono što mi se ne sviđa je to što neki izdavači (Vulkan) stavljaju na naslovnoj slike iz filma, da stvar bude još gora, ono znaju i da promaše. Tako knjiga Gijoma Musoa Kako bih bez tebe na korici ima glumce iz filma Vremeplovčeva žena, da stvar bude još zanimljivija, knjigu Vremeplovčevu ženu je izdala Laguna. 

Naslovna strana Musove knjige. (Vulkan)

Plakat za film Vremeplovčeva žena.

Naslovna strana Vremeplovčeve žene (Laguna)

I toliko o našim izdavačima i naslovnim stranama, ko zna koliko ovakvih greškica ima, ova mi je zapala za oko i nimalo mi se ne dopada. Lepo je videti lepu naslovnu stranu, ali to ne treba da sudi o knjizi.. Ipak ne volim kada se na naslovnoj nađu neki ljudi. 

Font?

Obično i ne obratim pažnju kada je reč o fontu, ali mi se do sada najviše dopao font u Autobiografiji Džeka Trboseka. Izgleda kao da je kucan na mašini za kucanje. Volim kada se kroz knjigu protežu više fonta, kada je rednja prikazana iz više ugla pa svaki ugao ima svoj font.

Autobiografija Džeka Trboseka (Laguna)

Naslov poglavlja ili broj?

Neki pisci označavaju svoja poglavlja samo brojem.

1.Aleksandra Poter - Ko je ta devojka (Vulkan)
2. Trejsi Ševalije - Plameni sjaj (Laguna)

Neki pak daju imena poglavlju i meni se više sviđa ova druga opcija jer upravo ta jedna reč ume da zagolica maštu i uputi me o čemu će biti reč u poglavlju.

Orhanovo nasleđe - Alin Ohanesjan (Laguna)

U nekim knjigama poglavlja nisu označena ni na koji način (Neizbrisivo sećanje - Elen Gremijon), međutim postoje i one koje nemaju ni poglavlja (U senci moga brata - Uve Tim). 
Ono što posebno volim je i kada su poglavlja označena godinom ili datumom. Neki pisci idu toliko detaljno da napišu i vreme odigravanja radnje. 

Citati?

E ovo je nešto što mi posebno privlači pažnju. Kada knjiga na početku poglavlja ima neki citat. Većina knjiga zapravo i počinje nekim citatom, nekog velikog pisca ili neke druge ličnosti koja je znala da kaže po koju pametnu.
Svetlo u prozoru - Lusinda Rajli (Laguna)

Opet, ja najviše volim kada svakom poglvalju predhodi citat. 
Samo budi ovde - Gijom Muso (Vulkan)

Mape?

Neke knjige imaju i mape. I to je nešto što volim da vidim. Umeju da mi razjasne sliku gde se koje mesta nalaze i koliko su međusobo udaljena.
Prepusti se - Sara Desen (Laguna)

Zaboravljeni vrt - Kejt Morton (Laguna)

Dželatova kći - Olver Peč (Laguna)

Skice?

Možda je po skicama najpoznatiji Mali princa, ali sam ja izdvojila Kradljivicu knjiga jer i ona obiluje crtežima koji upotpunjuju doživljaj.


Fotografije?

Puno je knjiga koje su napisane po istinitom događaju, pa samim tim ima i svedočenja u obliku slika  koje dopunjuju verodostojnost. 

 Mi deca sa stanice Zoo - Kristijana F (Pčelic)


Helgin dnevnik - Helga (Laguna)

Helgin dnevnik pored malog broja fotografija poseduje veliki broj crteža koje je ona crtala dok je boravila u logoru.

Još po nešto?

Ono što najviše volim da vidim je neki dodatak, lepo ukrašen, još lepše napisan, kao što su bajke u Zaboravljenom vrtu Lusinde Rajli.