Gospodar muva

Sigurno ste čuli za ovu knjigu, ja sam je kao dete i pročitala. Lagana knjiga sa dečacima u glavnim ulogama čiji se avion ruši i oni završavaju sami, bez odraslih, na jednom pustom ostravu. Na prvi pogled, sasvim obična i dečija knjiga, naivna. Međutim kada se dublje zaviri u nju, kada se pažljivije čita ona zapravo nosi jednu sasvim drugačiju, skrivenu poruku. Ja baš i nisam obratila pažnju na taj deo, mene politika ne zanima, ali s druge strane nemoguće je ne primetiti šta se zapravo krije iza svađe i nesuglasica koja izbijaju između dečaka.
Jedan divan članak o ovoj knjizi izašao je na sajtu Leskovačke vesti. I ja sam uzela zashodno da ga iskopiram i podelim i ovde zato što mi je otvorio oči i skrenuo pažnju na detalje koje ja zapravo pri čitanju nisam videla. Nadam se da će ova knjiga ponovo dospeti u moje ruke i da ću tada bolje razumeti njenu pravu vrednost. Kada se ista knjiga čita više puta, svaki put je drugačije doživiš.
Ipak, našla sam citate koje sam zapisala pri čitanju. Bar mi lepa reč nikad ne promakne.
,,Stvari su počele da se raspadaju. Ne znam zašto. U početku je sve bilo dobro...A onda su ljdi počeli da zaboravljaju sve što je važno. ''
,,Možda zver ne postoji. Možda smo to Mi?!''





,,Ima tako nekih naslova prema kojima gajim jak i neobjašnjiv otpor. Ako i kada uspem da ga prevaziđem, često se desi da upravo te knjige postanu jedne od mojih omiljenih. Takav je bio slučaj sa knjigom koju vam danas preporučujem, sjajnim primerkom distopijske književnosti, koja je ostavila izuzetno jak utisak na mene, a koji ne bledi, uprkos godinama koje su prošle od kada sam je čitala.
Zašto baš Vilijam Golding: Vilijam Golding je rođen 1911. u jednom selu u Kornvolu i vrlo rano je pokazao sklonost ka knjževnosti. Svoj prvi roman počeo je da piše sa dvanaest godina ali su ga roditelji usmeravali ka prirodnim naukama. On je krenuo tim putem, ali je na Oksfordu izabrao englesku književnost kao središte svojih studija. Tokom studija objavio je svoju prvu knjigu, zbirku poezije. Nakon što je diplomirao, bavio se glumom, pozorišnom režijom, pisao je poeziju i radio kao profesor engleskog jezika i filozofije u školi. Kad je Engleska ušla u Drugi svetski rat, Golding se pridružio Kraljevskoj mornarici. Iskustvo u ovom ratu ostavilo je jak utisak na njega i veoma uticalo na njegovo shvatanje ljudskog roda i kapaciteta ljudskog zla. Po povratku iz rata nastavio je da se bavi podučavanjem i počeo je da piše knjige. Njegov prvi a ujedno i najveći uspeh doneo mu je roman „Gospodar muva” (1954), koji su mnogi izdavači odbili, da bi na kraju postao bestseler i u Engleskoj i u Americi. Finansijski uspeh ove knige omogućio mu je da se u potpunosti posveti pisanju. Napisao je još nekoliko romana i jednu dramu. Iako ni sa jednim od ovih knjiga nije dostigao uspeh „Gospodara muva”, uživao je ugled uticajnog i poštovanog pisca do kraja života i 1983. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost.
Zašto baš „Gospodar muva”: Knjiga govori o grupi dečaka koji su se našli na jednom tropskom ostrvu usred Pacifika u toku rata, nakon što je neprijateljski avion oborio njihov. Sve što se zna o ratu jeste da je Engleskoj pretila atomska bomba u sukobu protiv „crvenih” i da su dečaci evakuisani. Na početku, oni ne znaju kako da se ponašaju bez nadzora odraslih, pa se drže naučenog, civilizovanog ponašanja. Pokušavaju da imitiraju poznatu društvenu strukturu na ostrvu i biraju vođu, dele zadatke i istražuju ostrvo. Uspevaju da organizuju sistem koji liči na državu u kome najmlađi dečaci predstavljaju običan narod, a stariji zauzimaju razne funkcije u upravi. Međutim, vrlo brzo pojavljuje se sukob između civilizovanih i divljih nagona među dečacima. Neki strariji dečaci kao što su Ralf i Sajmon, su dobri prema najmlađima, dok su Džek i Rodžer okrutni. Oslobođeni od pravila i odnosa u društvu, kao i uticaja odraslih, dečacima na ostrvu je sve teže da budu disciplinovani. Njihova potreba za igrom i zadovoljstvima narušava jedinstvo i red u zajednici, a divljački instinkt, koji vremenom jača, navodi ih da više vrednuju snagu od inteligencije.
Već prilikom izbora vođe dolazi do sukoba između Ralfa i Džeka, i njihov sukob simbolizuje glavni sukob u knjizi. Tako se javljaju dve struje na ostrvu, dva koncepta vlasti. Sajmon, Pigi i Ralf predstavljaju ideju da se vlast mora koristiti za opštu dobrobit, očuvanje reda i zaštitu najmlađih, a Rodžer i Džek ideju da vlast služi onima koji je poseduju da zadovoljavaju sopstvene želje i tretiraju najmlađe kao svoje sluge i predmet zabave. Knjiga se završava veličanstvenom dvostrukom ironijom koja nikako ne može da vas ostavi ravnodušnim.
Inspiraciju za roman pisac je našao u Belentajnovom romanu „Koralno ostrvo”, odakle je preuzeo i imena glavnih junaka. Golding koristi relativno jednostavan jezik, bez poetičnih tendencija, dugačkih opisa i filozofskih razmišljanja. Priču priča narator u trećem licu, uglavnom sa Ralfovog stanovišta, ali pruža uvid u razmišljanja svih likova bez ličnog komentara. Većina knjige je alegorična što znači da likovi i objekti u knjizi imaju simbolični značaj i nose u sebi glavne teme, ideje i konflikte knjige.
Ovaj roman je nesumnjivo barem delimično zasnovan na Goldingovom suočavanju sa brutalnošću i i nasiljem u toku Drugog svetskog rata. Opisivanjem malog sveta na ostrvu, Golding pruža sliku o jednoj od najosnovnijih ljudskih borbi između civilizacijskog nagona – potrebe za poštovanjem pravila, moralom, pravdom i kulturom, i divljačkog nagona – potrebe za brutalnom vlašću nad drugima, sebičnošću, nemotalnošću, agresivnošću i krvoprolićem. Vrlo je bitno to što ovo društvo sačinjavaju isključivo dečaci, đaci iz Engleske, jer se radi o poluformiranim ličnostima koje se još uvek bore između civilizacijskih i divljačkih nagona, i tako uspostavljaju centralni konflikt u romanu. Golding polazi od ideje da se moral i poštovanje pravila i naredbi uče i da ih nameće sistem, a da oni nisu urođeni deo ljudske prirode. Upravo zato su mladi dečaci najpogodniji za likove pošto se nalaze u uzrastu kad počinje da se očekuje od njih da se ponašaju u skladu sa pravilima društva. Međutim, oni još uvek često reaguju pod uticajem instinktivne potrebe za nasiljem, pogotovu kada nema odraslih. Epizoda sa lovom na svinju predstavlja dokaz jačine divljačkih instinkta u čoveku. Ralf se priključuje lovu i tako ne uspeva da se odupre instinktivnom uzbuđenju koje donosi lov.
Meni je svakako najupečatljivija bila scena Sajmonovog susreta na šumskom proplanku sa Gospodarom muva, glavom svinje nabodenom na štap. Sajmom je jedini lik u knjizi koji se može posmatrati kao suprotnost urođenom zlu ljudske vrste. On predstavlja dobrotu koja je sastavni deo ljudske prirode i nije naučena. On ne oseća da je moralnost veštački nametnulo društvo. Sajmon shvata da je ponašanje dečaka izazvano brutalnim nagonom koji nose u sebi. Iz straha da i on sam poseduje taj instinkt, njemu se čini da čuje Gospodara muva kako priča s njim i preti mu. Pošto više ne može da podnese prizor, Sajmon pada u nesvest.
Ova knjiga je doživela veliki broj različitih tumačenja, od istorije civilizacije, preko istraživanja religijskih tema, Frojdove psihoanalitičke teorije, do kritike političkih i društvenih institucija. Svaka od ovih interpretacija ima izvesno pokriće i može delovati ispravno. Međutim, mišljenja sam da je u stvari najbitnije tumačenje samog čitaoca i da je, u krajnjem ishodu, ono jedino i bitno.''

Dakle, tekst nisam ja napisala, več sam ga pozajmila sa ovog sajta. Ko god da ga je napisao svaka mu čast i nadam se da će uskoro objaviti još neki ovakav.