Džejn Ejr

Moram da priznam da je ova knjiga izuzetno teška za čitanje. Takvi su, valjda, svi klasici. Knjige za sva vremena. Knjige koje nikada ne dosade. Zbog te težine su i vredni. Ovaj roman postoji više od sto pedeset godina a i dalje je čitan i popularan.
Jednom sam pokušala da pročitam Orkanske visove, ali izgleda nisam bila dovoljno zrela, pa sam odustala, tako je bilao i sa Gordost i Predrasude. Ali evo, ovu knjigu sam pročitala bez problema. I sada jedva čekam da pročitam ostale knjige sestra Bronte i Džejn Ostin.
Sviđa mi se! Veoma! Život Džej je prikazan na divan način. Njena osećanja su opisana kao da su stvarna. Iako je u velikom delu prikazana kako pati, ona se uvek oslanja na sebe i podiže se sa dna, a nevolje je ne obeshrabruju. Ne sviđa mi se kako je prikazan lik gospodina Ročester, pre svega zato što stalno menja svoje mišljenje i nekako je nestabilan. Očekivala sam čistu ljubavnu priču, ali mi je drago da ovde ima i misterija i događaja koji vuku čitaoca da čita dalje. 
Odgledala sam i dva filma koja su snimljena po ovoj knjizi. Jedan iz 2011. a drugi i 1996.(mada, sam na internetu našla još mnogo filmova snimljenih po povom romanu). Moram da priznam da oba filma imaju mnoge nedostatke, ali mnogo mi se više dopao film iz 1996. Pre svega zbog rasporeda vremena. Knjiga je mnogo teža od filma, iz filmova su izbačene scene koje su veoma potresne. Na filmu ne mogu da se vide osećnja, niti da se prikažu, onako koko ih je Šarlot Bronte opisala u knjizi.

Šarlot Bronte

Ovako sam ja uživala u knjizi.

Ima tako puno lepih opisa, nikako nisam mogla sve da ih prepišem u mojoj svesci citata, potrudiću se da neke prepišem i ovde.

Uzalud je reći da ljudska bića treba da budu zadovoljna mirom. Ona moraju da imaju neku akciju i stvoriće je ako ne mogu da je nađu.


Ona svakako ne mari mnogo za njega, a još je manje iskrena. Da ga je volela, ne bi bilo potrebno da ga onako raskošno obasipa osmesima i neprekidno strelja pogledom, da onako koketira i onako neprekidno rasipa svoju draž. Čini mi se da je, sedeći mirno pored njga, govoreći malo i gledajući manje, mogla pre da uđe u njegovo srce. Videla sam na njegovom licu, sasvim drugačiji izraz, a ne ovaj, ovako grub, dok mu se ona živahno obraća; ali onda je on dolazio spontano, a ne sa ovim izveštačenim držanjem i proračunatim manervima. Po što je čovek mogao drugo da uradi nego da to primi. Da je bez razmišljanja odgovarala na pitanja, da mu se kad je potrobno, obraćala bez grimasa - taj izraz postojao bi srdčniji i grejao bi ga kao blagodetni sunčavi zrak. I kako će uspeti da mu se dopadne kada se budu venčali? Ne verujem da će uopšte uspeti u tome, a to bi bilo izvodljivo i njegova bi žena, u to sam ubeđena, mogla da bude najsrećnija žena na svetu. 


Predosećanja su čudne stvai! Baš kao i simpatije i razna zanimanja. A sve troje pomešano stvara neku misteriju koju čovečanstvo nije rešilo. Nikada se u životu nisam smejala predosećanjima, jer sam imala dovoljno neobičnih iskustava. Verujem da simpatije postoje: simpatije čije dejstvo obmanjuje kjudska shvatanja. Jer treba da znamo da znamenja mogu možda biti samo izrzi simpatije prirode prema čoveku.


Čitaoče, nije nimalo prijatno da vam iznesem sve pojedinosti. Neki kažu da je prava radost sećati se prošlih nevolja; ali čak i danas jedva imam hrabrosti da se prisetim tih časova;moralna poniženja, pomešana sa fizičkim patnjama stvorili su mučno sećanje da ne možemo da se na njih podsećamo. Ne optužujem one koji su me odbili, to se nije moglo izbeći. Običan prosjak često izaziva sumnju, a lepo odeven uvek.


Ja bih uvek radije bila srećna nego dostojanstvena.


Jedan od mojih nedostataka je u tome što mi jezik pokadkad brzo odgovara, a ponekad ne umem da izgovorim ni najobičnije izvinjenje.



Sara Desen

Jedan od mojih omiljenih pisaca. Definitivno. Nekako sam mislila, pošto ona piše knjige o odrastanju, da će jednostavno da mi dosadi, ali to se nije desilo. 
Pročitala sam sve njene knjige, koje su izašle kod nas. Samo četri. Nadam se da će Laguna uskoro izdati i ostale. Puno toga sam naučila. Imam želju da ih sve pročitam još po jednom i još pažljivije.
Uz ove knjige devojčice treba da odrastu. 



















To je bilo neposredno pre nego što se sve dogodilo i prolazila sam kroz fazu ćutanja. Reči su mi teško dolazile; štaviše, ponekad sam imala teškoće da ih prepoznam, i čitave rečenice, dok sam prelazila očima preko njih, delovale su mi kao da su na nekom stranom jeziku ili napisane unatraške. Već sam ispisujući svoje ime na vrhu stranice, pre nekoliko dana, prelistavala sam slova i njihov redosled, jer čak ni u to nisam bila više sigurna.


 Oserila sam iznenadnu samoću u utrobi, kao udarac, i uspravila sam se u stolici, spustila sam ruke sa tastature, naglo svesna koliko je sve oko mene prazno: soba, kuća, četvrt, svet. Kao da sam se nalazila sa druge strane kadra i videla kako se kamera povlači i pokazuje kako postajem sve manja, manja, manja, dok se na posletku ne pretvorim u mrvicu, u tačkicu, dok ne nestanem.


 Na putu mora da bude i po neka rupa.



 ....Možda i nisam bila. Ali u tome jeste problem kada znaš odgovor. Tek kad ga daš, shvatiš da ponekad nije ono što su ljudi želeli da čuju.


 Imala je tu teoriju o ruci i srcu kako su povezani, Kapiraš, osećanje i postupak su uvek povezani, ne mogu da postoje jedno bez drugo. 



 U tome je stvar. Nikad se ne zna. Večnost je tako mnogo različitih stvari. Uvek se menja, a o tome se zapravo radi. Traje dvadeset minuta ili stotinu godina, ili samo ovaj čas, ili bilo koji čas za koji poželiš da traje i traje. Ali postoji samo jedna istinski važna istina o večnosti, a to je sledeća: ona se dešava. Dok trčim sa Vesom ka tom jarkom suncu, i svakog trenutka posle toga. Pogledaj, tamo. Sad! Sad! Sad!

,,Istina o večnosti''

Govor jedne profesorke...



Našla sam na internetu govor o kojem bukvalno cela Srbija priča. Neki osuđuju, neki podržavaju. Ja sam se naježila kada sam ga pročitala...

GOVOR
"Dragi moji studenti, poštovane kolege, budući profesori,
 
Na dan kada smo proslavljali vaše apsolventsko veče, odložen je maturski ispit malih maturanata jer su se testovi koje je trebalo da popunjavaju pojavili u javnosti. Ovaj događaj samo je jedna od brojnih manifestacija urušenosti našeg prosvetnog sistema, kao i društvenog sistema u svim oblastima.
 
Dolazeći na vaše veče i gledajući vas onako doterane, nasmejane, mlade i pune pozitivne energije, razmišljala sam o tome hoćete li uspeti da zadržite taj optimizam i kada diplomirate i kada se suočite s niskim platama, nedovoljnim uvažavanjem profesorske profesije, prilično nezainteresovanim učenicima, roditeljima koji su uvek na strani svoje dece (čak i ako je to na njihovu štetu), različitim pritiscima i omalovažavanjem. 


Mnogo toga oko vas ubijaće vam motivaciju. Ipak, ako mene pitate, na listi vrhunskih zanimanja nalaze se sledeća: profesor, lekar, advokat, sudija, inženjeri, još jednom, profesor. Ako pitate sve roditelje ovog sveta čime bi želeli da se njihova deca bave, odgovoriće vam na isti način.
 
Raznorazni nepismeni i polupismeni ljudi danas sebe olako mogu nazvati nekakvim pi-arovima ili menadžerima, neobrazovane voditeljke sebe zovu novinarkama, a folk-pevačice umetnicama, da i ne govorim o art direktorima, biznis konsultantima, bek-ofis administratorima, velnes konsultantima, ivent koordinatorima, kopi-print operaterima, marketing konsultantima, ofis-asistentima, portfolio-menadžerima, produkt dizajnerima.
 
Iza zvučnih naziva zanimanja najčešće se kriju foliranti koji misle da se ugled može steći preko noći, kriju se oni koji nisu imali izdržaj da završe fakultet koji su započeli, oni koji menjaju zanimanja i profesije kao prljave čarape. Nemojte zaboraviti da se profesorom, lekarom ili sudijom niko ne može samoprozvati.
 
Ponosite se svojim zanimanjem koje se može steći samo upornim, vrednim radom, odricanjem, nespavanjem i višegodišnjim samosavladavanjem i samoodricanjem. Ne dozvolite da vam bahati, hvalisavi i samouvereni vlasnici raznoraznih restorana, firmi, privatnih aviona, luksuznih stanova drže lekcije o uspehu, jer VI STE PROFESORI, a oni su samo vlasnici kvadratnih metara!
 
Pokušavaju da omalovaže profesorsko zanimanje. Imajte na umu to da ste vi čuvari dostojanstva svoje profesije. Zvanje profesora stiče se sa puno truda, ali još više muke treba uložiti u znanje kako nositi tu važnu titulu. Vodite računa o načinu na koji se ponašate i kada niste u školi,razmišljajte o svom odevanju, stavu, odnosu prema kolegama, prema učenicima i njihovim roditeljima.
 
Ako sebe srozate u sopstvenim očima, onda će vas i okolina gledati sa omalovažavanjem. Budite ponosni, samouvereni, budite spremni da učite i da se doživotno usavršavate, jer VI STE PROFESORI! 


Volite svoje učenike. Upoznajte ih sa onim plemenitim što nose u sebi, a čega često nisu svesni. Izvucite ono najbolje iz njih. Podignite im ugled u njihovim sopstvenim očima. Nipošto im ne poklanjajte ocene, ali im stalno omogućavajte da poprave ocene koje imaju. Prepoznajte i poštujte njihov trud. Pokažite im da mogu biti uspešni ako rade. Ne ubijajte im volju.
 
Profesorski autoritet ne stiče se preteranom strogošću i samovoljom, već pravednošću i nedvosmislenim dogovorom kojeg obe strane treba da se pridržavaju. Hvalite najbolje jer ćete time inspirisati i ostale da se potrude i ponekad budu najbolji. Pružajte šansu mnogima da ponekad budu najbolji.
 
Nemojte biti drugari sa svojim učenicima i pokušavati da im se na taj način približite. Vi treba da postavljate pravila u svojoj učionici, da određujete granice, da držite konce u svojim rukama, jer oni su učenici, a VI STE PROFESORI!
 
Ne zaboravite da ćete predavati glavni predmet, prvi u rubrici u dnevniku, i da ćete sa svojim učenicima provoditi više vremena od svih ostalih profesora. Vaš uticaj na učenike biće najvažniji. Budite svesni te odgovornosti. Kao profesori srpskog jezika, vi ste čuvari našeg jezika i kulture.
 
Učite učenike da vole svoju zemlju. Često se može čuti kako profesori svojim najboljim učenicima savetuju da što pre odu odavde. Počelo je da se podrazumeva da je najbolji uspeh u školi sigurna propusnica za odlazak iz Srbije. Hajde da preokrenemo perspektivu! Ukažite najboljim učenicima na to da treba da ostanu u Srbiji jer će joj, kao najbolji, pomoći da se oporavi i postane bolje mesto za život. Ne dozvolite im da odu i da prepuste zemlju svakojakom ološu!
 
Zacrtajte im kao životni zadatak da se bore protiv živog blata u koje tonemo. Usadite im osećaj za društvenu odgovornost i objasnite im da ovu zemlju niko ne može očistiti osim njih. Ako se potrudite, videćete da će vas đaci poslušati, jer VI STE PROFESORI!
 
Budite uvereni da seme svih ekonomskih, političkih, kulturnih, moralnih reformi u ovoj zemlji može da proklija samo u porodici, ali i u vašoj učionici, i to upravo na časovima srpskog jezika i književnosti! Zato se trudite da budete uzor svojim učenicima.
 
Krenite u rat protiv svih starleta, sponzoruša, pevačica, manekenki, tajkuna, biznismena i pobedite ih. Vi im morate postati orijentaciona tačka, svetionik u životu! Za taj rat imate 45 minuta dnevno skoro svakog radnog dana, a to nije malo. Pobedićete tako što ćete dati sve od sebe da saržaje koje treba da predstavite svojim učenicima učinite zanimljivim, uzbudljivim, svežim. Uspećete u tome samo ako mnogo znate, ako volite ono što radite i ako ste posvećeni.
 
Učenici to mogu da prepoznaju, i to nepogrešivo. Ne obazirite se na činjenicu da se neke vaše kolege ne pripremaju za časove, da mnogi ništa ne rade, a primaju platu, ne obazirite se na trulež oko sebe i ne predajte mu se! Neka vaš čas bude oaza znanja u sveopštoj pustinji, svetla tačka u mraku, zrno smisla u besmislu.
 
Vi imate misiju: ako uspete da povratite autoritet škole i znanja (a to se ne može postići nijednim zakonom, već entuzijazmom profesora), padaće kao domine sve prepreke ka boljem životu u Srbiji. Od časa srpskog do ekonomskih reformi! Od časa srpskog do borbe protiv korupcije! Od časa srpskog do kosmosa!
 
Vaša moć je ogromna i vaš zadatak je od strateškog značaja. U tome je razlika između vas i raznoraznih menadžera, konsultanata, koordinatora, administratora, operatera, bogatih vlasnika lokala i ostalih eksperata za prodavanje magle. U njihovim rukama su projekti, lokali, avioni i kamioni, a u vašim rukama je budućnost ove zemlje. Nikada nemojte zaboraviti: VI STE PROFESORI! 

Rajna Dragićević, profesorka Filološkog fakulteta u Beogradu

O meni i blogu

Dobro došli na moj blog!


avgust 2018.

Čitam ovu moju kratku biografiju dole i shvatih da se nešto za ovih pet godina promenilo ali mi je žao da je obrišem ili prepravim. Sada sam apsolvent i nadam se da ću diplomirati što pre. Studiranje se odužilo, svakako nisam očekivala da ću diplomirati u rok, ali je krajnje vreme da se to privede kraju odrekla sam se mnogih stvari da bih što pre diplomirala, ali opet se odužilo. Ne ide sve onako kako smo planirali. Zbog fakulteta i nisam imala vremena da čitam beletristiku, a ne piše mi se ovde o knjigama koje tamo čitamo jer za neke mislim da su previše dosadne, a za druge pak da sam nedostižna da pišem o njima. Volim da čitam ovja blog i vidm koliko sam zapravo napredovala za ovih pet godina, koliko sam sazrela. Nadam se da ću za manje od godinu dana punovo obnoviti ovaj post, ali sa jednom fotografijom na kojoj ću u rukama držati diplomu.  😉



jul 2013.

Zovem se Jovana. Volim da čitam, što se vidi odmah jer je sam blog posvećen knjigama. Volim sunce, bombone, kafu, Veneciju, simfonijski metal. Ne volim ljude koji misle da znaju sve (niko ne zna sve), kišu, hladnoću. Volim da čitam blogove i zanimaju me mišljenja i stavovi drugih. Volim da zapisujem lepe rečenice odakle god da ih čujem ili pročitam. Sanjam o tome da ću nekada napisati knjigu i imam milion ideja o tome šta bih pisala, ali sve se završilo na desetak veoma jezivih kratkih priča... koje niko nije pročitao. 



Više puta sam gasila i ponovo vraćala ovaj blog. Pomislim da mi oduzima previše vremena, a onda shvatim da je zapravo mesto gde mogu da pobegnem od svega. Blog sam nazvala Ljubav na prvo čitanje zato što sam jednom u nekom od postova tako opisala neku knjigu.


Na ovom blogu možete pročitati recenzije knjiga koje sam pročitala, da pogledate liste za čitanje koje sam sama sastavila ili koje sam našla na internetu, po neku zanimljivost o piscima i knjigama, neko moje mišljenje o trenutnim situacijama. Uvek sam tu da preporučim svaki dobar blog na koji naiđem ili YT kanal. Ako ne znate šta da čitate možda ovde pronađete neku inspiraciju.




Ovako je rasla moja biblioteka

2012.


2. novembar 2014.


1.mart 2015.


24.jul 2015.


Sad su već dve :)
21.06.2016.



 
decembar 2016.



jul 2018.

Biblioteke se ne prave, one rastu. – Agustin Birel

Deo sam svake knjige koju sam pročitao. – John Kieran

Raj sam oduvek zamišljao kao svojevrsnu biblioteku. – Horhe Luis Borhes